Na gornjoj fotografiji snimljena je građevinska parcela u okolici Rijeke pred nekoliko tjedana. Na donje dvije, ista je parcela snimljena jutros. Ostatak kamenog suhozida jedino je po čemu se može zaključiti da se radi o istom prostoru.
Okruženje u kojem se teren nalazi polako gubi obilježja tipičnog primorskog krajolika, sa kržljavim hrastovim stablima, šmrikom i borovima; dolcima u kojima se nekad uzgajalo povrće i kilometrima kamenih suhozida. Sve više poprima obilježja na brzinu izgrađenog prigradskog naselja, sa intenzivnim bojama fasada navodnih 'urbanih vila' koje to nikada neće postati. Uvijek će ostati tek predimenzionirane, ružne nastambe bez imalo duše, koje svojim stanovnicima neće ponuditi ni kvalitetu življenja u intimi dobre obiteljske kuće, niti kvalitetu življenja gusto naseljenog urbanog prostora. Ostat će negdje između, visjeti u zraku.
Prostor koji nastaje na taj način nema karakteristike urbanog prostora. Nekada je širenjem grada postepeno nastajao prostor koji ima karakteristike urbanog, stvarali su se novi mikrocentri, sa primjerenom gustoćom stanovništva kao osnovnim preduvjetom nastajanja urbanog prostora. Nova naselja koja luđačkom brzinom niču u okolici Rijeke i ostalih hrvatskih gradova, nastaju posve neplanski, kao da čovječanstvo nema iza sebe duga stoljeća razvoja gradova. Jedini zakon je diktat kapitala, što ne može biti presudan faktor razvoja prostora.
Nedavno osnivanje komisije za estetiku u gradu Rijeci je komičan pokušaj zauzdavanja procesa koji je očito posve izmakao kontroli. Jer, u krajnjoj liniji, posve je nebitno kako zgrada izgleda ukoliko je šira struktura u koju se uklapa posve neosmišljena.
U svemu tome potrošnja prostora je ogromna. Da je naselje poput Voloskog izgrađeno na način kako se razvija Viškovo, Veprinac i slično, trebalo bi deset puta više površine za isti broj ljudi, stotine dodatnih kilometara infrastrukture uz neusporedivo veći trošak.
I uvijek se pitam zašto je to tako. Zašto se mora prvo teren razvaliti bagerom, počupati sva autohtona vegetacija, i onda krenuti dalje, kao, sad imamo čistu situaciju, neispisan list papira. Ljudi misle da će naknadno urediti vrt i povratiti prirodno stanje. U stvarnosti se to nikad ne dešava. Nastaje 'plastičan' vrt sa dubinom zemlje 40 cm, ispod koje se nalazi hrpa građevinskog otpada, te uvijek ista nekolicina biljaka iz obližnjeg rasadnika – lovorvišnja, lavanda, ružmarin, jer to je 'mediteranski'. To, međutim, nije nimalo mediteranski. Ako je Mediteran kolijevka civilizacije, opisani proces je ispraćaj te iste civilizacije na posljednji počinak.
No comments:
Post a Comment