Chance de Silva

'We decided to clad the buildings in rusted steel. What does it means to build in rust? Memory is the substance of a person's life, and an individual with severe memory loss loses his or her own life. What is rust but an evocation of the passing of time? So to build in rust – to make something at the beginning from a material that signifies its end – is to recognise from the start the ephemerality of creation.'

Stakleni paneli rad su umjetnice Kirsty Brooks - transparentna folija sa fotografijama industrijskih postrojenja, koja su inspiracija za ovu kuću, nalijepljena je sa unutrašnje strane svih stakala.
www.chancedesilva.com
Fotografije: Philip Vile

Kichin

Izrada poda od starih cigli (tavelica) u 7 koraka

1. Odbij sve dobronamjerne sugestije o postavljanju keramičkih pločica koje su lijepe, praktične, a ima ih vrlo jeftinih.
2. Nađi dovoljnu količinu starih cigli, po mogućnosti krovnih, i postavi ih u beton.
3. Fugiraj.
4. Zovi Antu Vargića da ti svojim pretpotopnim strojem izbrusi cigle 'do prve čiste'.
5. Pomiješaj smjesu za fugiranje pločica sa prahom koji je ostao od brušenja i time popravi tisuću sitnih rupica, kao i gomilu pukotina koje je napravio Antin stroj.
6. Nanesi impregnacijski premaz.
7. Uživaj u podu.

'65 Karmann convertible

Kristijan me zamolio da napravim drvene dijelove krova za VW Karmann kabrioleta iz 1965. koji je na restauraciji u njegovoj radioni. Drvo je dio konstrukcije zato što se u njega čavlićima zabija platno i na taj način pričvršćuje. Za okvir zadnjeg stakla trebalo mi je mjesec dana, jer se radi lameliranjem furnirom debljine 2mm, sloj po sloj. Petljav i dugotrajan posao, nije čudo da preko internet dealera taj komad košta 800 eura.


Kristijanova buba:

Rick Joy

"My role as a drummer was to make the atmospheric quality of the groove. As an architect, I just continued that way of approaching space. To me, a lot of the time the experience or the entrance to a building evolves like a song. There's a narrative. It's really more about what it feels like to go through the front door than designing the coolest front door possible."

Što smo radili ovog ljeta

klupu za Skalinadu:


drvene dijelove krova bube cabrio:

a najviše na kući:

Vrt Berber

Vrt Berber se privodi kraju. Još rasvjeta, završni vrtlarski radovi (ukrasni šljunak i kora), par detalja i sve što ostaje je pričekati par godina da se Deschampsia, Miscanthusi i Pennisetumi razrastu i daju prostoru pravi feeling.

Urbane vile

Na gornjoj fotografiji snimljena je građevinska parcela u okolici Rijeke pred nekoliko tjedana. Na donje dvije, ista je parcela snimljena jutros. Ostatak kamenog suhozida jedino je po čemu se može zaključiti da se radi o istom prostoru.
Okruženje u kojem se teren nalazi polako gubi obilježja tipičnog primorskog krajolika, sa kržljavim hrastovim stablima, šmrikom i borovima; dolcima u kojima se nekad uzgajalo povrće i kilometrima kamenih suhozida. Sve više poprima obilježja na brzinu izgrađenog prigradskog naselja, sa intenzivnim bojama fasada navodnih 'urbanih vila' koje to nikada neće postati. Uvijek će ostati tek predimenzionirane, ružne nastambe bez imalo duše, koje svojim stanovnicima neće ponuditi ni kvalitetu življenja u intimi dobre obiteljske kuće, niti kvalitetu življenja gusto naseljenog urbanog prostora. Ostat će negdje između, visjeti u zraku.
Prostor koji nastaje na taj način nema karakteristike urbanog prostora. Nekada je širenjem grada postepeno nastajao prostor koji ima karakteristike urbanog, stvarali su se novi mikrocentri, sa primjerenom gustoćom stanovništva kao osnovnim preduvjetom nastajanja urbanog prostora. Nova naselja koja luđačkom brzinom niču u okolici Rijeke i ostalih hrvatskih gradova, nastaju posve neplanski, kao da čovječanstvo nema iza sebe duga stoljeća razvoja gradova. Jedini zakon je diktat kapitala, što ne može biti presudan faktor razvoja prostora.
Nedavno osnivanje komisije za estetiku u gradu Rijeci je komičan pokušaj zauzdavanja procesa koji je očito posve izmakao kontroli. Jer, u krajnjoj liniji, posve je nebitno kako zgrada izgleda ukoliko je šira struktura u koju se uklapa posve neosmišljena.
U svemu tome potrošnja prostora je ogromna. Da je naselje poput Voloskog izgrađeno na način kako se razvija Viškovo, Veprinac i slično, trebalo bi deset puta više površine za isti broj ljudi, stotine dodatnih kilometara infrastrukture uz neusporedivo veći trošak.

I uvijek se pitam zašto je to tako. Zašto se mora prvo teren razvaliti bagerom, počupati sva autohtona vegetacija, i onda krenuti dalje, kao, sad imamo čistu situaciju, neispisan list papira. Ljudi misle da će naknadno urediti vrt i povratiti prirodno stanje. U stvarnosti se to nikad ne dešava. Nastaje 'plastičan' vrt sa dubinom zemlje 40 cm, ispod koje se nalazi hrpa građevinskog otpada, te uvijek ista nekolicina biljaka iz obližnjeg rasadnika – lovorvišnja, lavanda, ružmarin, jer to je 'mediteranski'. To, međutim, nije nimalo mediteranski. Ako je Mediteran kolijevka civilizacije, opisani proces je ispraćaj te iste civilizacije na posljednji počinak.

Okoliš industrijske hale

Esma, Goran i Raid Australia

Nakon dugih i opsežnih priprema Esma i Goran ostvarili su svoj san i ukrcali spačeka na brod za Australiju. Tamo će početkom kolovoza krenuti na Raid Australia 2008, avanturističko putovanje Australijom u trajanju od mjesec dana i 4.500 km bespuća. Organizacija takvog putovanja je pothvat za sebe, od zahtjevne pripreme vozila (na gornjoj slici je auto u kupljenom stanju), financiranja, papirologije... ali hej, ako nemaš snove, što imaš?

Vrt u Hreljinu

Zbog velike visinske razlike gornje i donje točke terena vrt zahtijeva mnogo zidova. Namjera je bila rasporediti ih tako da se stvore intimni mikroambijenti svojstveni tradicionalnoj primorskoj arhitekturi, čime bi se ujedno smanjio osjećaj padine i impozatne dimenzije podzida. Veće površine zidova učinit će se mekšim i diskretnim upotrebom trajnica i autohtonog mediteranskog bilja.
Neki prostori nastaju brzo, neki trebaju vremena. To je tako, i tako je dobro. Afrička poslovica kaže 'Those who rush are already dead'.

Ljetnikovac Rastovice

Kado Resort

Prošli tjedan smo Igor i ja bili na Krku. Kado Resort, koji smo uređivali prije tri godine, trebalo je osvježiti. Mnogo je stvari napravljeno od drva, klupe, stolovi, drvene terase, jarboli koji nose platna; sve je zahtijevalo brušenje, sitne popravke i lakiranje.
Iako je održavanje nužno za svaki prostor, osobno nisam pobornik danas vrlo čestog uvjerenja da sve mora trajati gotovo vječno. Vruće cinčane ograde, terase od umjetnog drva sa 25 godina garancije, plastificirana krovna limarija... a ljudi takvim ritmom mijenjaju životne prostore i potrebe da mi se sva ta energija uložena u trajnost predmeta čini uzaludnom - da o modi i pomodnosti kao razlogu zašto se nešto ruši i prerađuje ni ne govorim. Svaka pocinčana ograda bit će srušena zbog promjene ukusa puno prije nego što će istrunuti.
Na gornjoj fotografiji su drvena vrata snimljena prije tri godine, kad su napravljena. Na donjoj fotografiji su snimljena danas. Ona su u odličnom stanju, svi spojevi drže, drvo je izvrsno. Samo su posivjela, i više ne izgledaju 'kao nova'. Ona, međutim, i nisu više nova; patina koja ih se primila je za mene kvaliteta više, a sivom bojom su se izvrsno uklopila u okoliš kamenih zidova i plavog bazena.
U skrivanju godina ima nečeg neiskrenog; uvijek su mi bili zanimljiviji ljudi koji se 'dobro drže' za svoje godine, nego oni koji se trude izgledati mlađima nego što jesu. Tako je i sa stvarima.

Vrata na gornjoj fotografiji napravio je prema mojim nacrtima stolar Miran Pešič iz Ljubljane.

Annie

Na Hvaru smo igrom slučaja upoznali Annie, Amerikanku koja već nekoliko godina (kad nije na Kostariki ili u Pakistanu ili tako nešto) živi u Dolu. Annie ima prekrasnu malu terasu koja je trebala zaštitu od sunca. U obližnjem šumarku smo nasjekli nekoliko mladih stabljika bagrema, u selu potražili Lenka, momka s aparatom za varenje, u podrumu našli nešto trstike i Annie sada uživa u hladu svoje terase. Do sljedećeg proljeća konstrukciju će prekriti Parthenocissus.

Dol na Hvaru

Za prvi maj smo bili na Hvaru. Slikarima Marinki i Marinu, koji tamo žive, smo pomogli adaptirati malu kamenu štalu u radionicu za mozaike. Položili smo kameni pod, napravili police, otvorili galeriju u stropnoj konstrukciji, lutali otokom, pekli ribu kod šjor Kasandrića u Dubovici, i sve u svemu jako dobro živjeli i upoznali puno zanimljivih ljudi sa svih strana vjetra.